Pre 18. rođendana postao je evropski šampion, čuvar
mreže prvoligaškog kluba i prvotimac voljene Crvene zvezde. Sve to za
nepunih godinu dana! Upoznajte momka koji nas je na EP omladinaca u
Litvaniji oduševio fenomenalnim odbranama u polufinalnoj penal-seriji s
Portugalijom
Ono što se još uvek maloletnom
Predragu Rajkoviću desilo
za nepunih godinu dana mnogi ne dožive za celu karijeru. Samo nekoliko
meseci pošto je skrenuo pažnju na sebe sjajnim odbranama na debiju
protiv Partizana, još maloletni golman iz Negotina osvojio je evropsku
titulu u omladinskoj konkurenciji, zaslužio mesto u idealnih 11 na EP u
Litvaniji, dobio poziv u najbolji nacionalni tim Srbije i dres Jagodine
zamenio opremom omiljenog kluba – Crvene zvezde.
“Da sam prošlog 31. decembra u ponoć hteo da poželim sebi sve
ovo što sam doživeo za poslednjih devet meseci, sigurno bih nešto
zaboravio. Toliko toga neočekivanog i lepog mi se desilo, da se nekada
pitam da li je to možda samo san. Srećom, sve je prelepa java. Osvojio
sam Evropu, potpisao za Crvenu zvezdu i stigao do A reprezentacije, što
je više nego dovoljno razloga za sreću. Poželeo sam za Novu godinu samo
dobro zdravlje i mesto prvog golmana Jagodine, a izvukao sam „sedmicu“
na fudbalskoj lutriji. Nisam od onih što vole iz jednog koraka da
preskoče tri stepenika, ali nemam ništa protiv ovakvog razvoja stvari,
iako sam još na njenom početku. Tek treba da stvorim ime i uradim nešto
čime ću se ponositi kada jednog dana odem u igračku penziju”, kaže golobradi
Predrag Rajković na početku razgovora za MOZZART Sport.
----------------------------------------------------
KASILJAS, PA SVI OSTALI
Stasiti Negotinac nema idole, ali mu je golman Real Madrida i španske reprezentacije
Iker Kasiljas veliki profesionalni uzor.
“Ne samo što je jedan od najboljih golmana današnjice, nego je i
gospodin čovek, legenda „kraljevskog“ kluba, ljubimac navijača i uzoran
kolega. Tih van terena, „zver“ na njemu. Oduševljavaju me njegova
hladnokrvsnost i mudrost u procenama. Poštujem Ikera i zato što mu je
privatni život bez skandala. Voleo bih da budem tako moćan u rukavicama i
običan bez njih. Ne bih imao ništa protiv ni da imam tako lepu i
pametnu devojku kao što je njegova Sara, a-ha-ha...”
---------------------------------------------------
Vest o tvom transferu vešto je skrivana, a onda je odjeknula kao
„bomba“. Jesi li i ti bio zatečen razvojem događaja, pogotovo posle
poruke večitim rivalima iz bivšeg kluba da te mogu gledati samo u
duelima s Jagodinom?
“Nedelju dana pre transfera, odlazeći s meča na Marakani, nisam
mogao ni da pretpostavim da će mi to biti sledeća adresa. Maštao sam o
tome kao svaki Zvezdaš, ali mi nije delovalo moguće. Ne u ovom trenutku.
Računao sam da je realnije da posle nekoliko sezona u prvom timu
Jagodine odem u inostranstvo, a tu želju sebi ispunim za pet do 10
godina. Međutim, život je čudo. Izvuče keca iz rukava kada se najmanje
nadamo. Kao rođeni pobednik želim da dobijem i ovu partiju. Talon je
veliki, ali su i moji štihovi jaki. Verujem u sebe".

Kako
je moguće da te beogradski crveno-beli nisu vrbovali pre skauting
službe Ćurana, kada si davno notiran kao jedan od najtalentovanijih
golmana koje Srbija ima?
“Mogao sam još s 10 godina da postanem stanovnik Beograda. Tada
sam dobio prvi poziv iz Ljutice Bogdana, ali tata i mama ga nisu
prihvatili, jer su smatrali da sam previše mali za odlazak od kuće.
Drugi je bio sudbinski, a od sudbine niko nije pobegao. Zahvalan sam
Bogu što me je spojio s klubom za koji navija cela porodica Rajković i
čitav naš kraj u Negotinu. Tog dana su sve komšije bile na nogama i
slavile što je jedan od njih postao deo istorije jedinog evropskog i
svetskog šampiona sa ovih prostora. ‘Izbombardovali’ su me SMS
čestitkama i pozivima, ali najemotivniji mi je bio razgovor s prvim
komšijom, velikim zvezdašem i malo starijim momkom od mene. Plakao je
kao malo dete od sreće što sam ispunio naš zajednički san. Dužan sam im
svima jednu veliku žurku kada ugrabim vreme za posetu rodnom mestu”.
Da li si imao pravo izbora drugog sporta ili pozicije u timu pored oca
Saše, nekadašnjeg golmana, a sada trenera u stručnom štabu Hajduk
Veljka?
“Fudbal je izabrao mene, a ne ja njega. Još onog dana kada me
je tata odveo na prvu utakmicu Hajduk Veljka i ostavio sa svojim
prijateljima na tribinama, a ja ga, kao svaki sin očaran ocem, širom
otvorenih očiju gledao kako se baca za loptom. Voleo sam da udaram i po
teniskoj loptici, ali još više sam uživao dok su mene drugi gađali
velikom, fudbalskom. Kao svaki „ćaknuti“ golman, a-ha-ha... Stvarno,
nije to posao za svakoga. Ne može bilo ko da se nosi s tolikom
odgovornošću i stalno bude pod „lupom“. Ja sam se odmah „navukao“ na taj
adrenalin, valjda su geni učinili svoje. Imao sam sreću da roditelji
podrže moj izbor i isprate sve moje odluke. Bez porodice ne bih ništa
napravio”.
-------------------------------------------------------
PREMIJER LIGA I ČELSI
Kao i svakom evropskom fudbaleru i
Rajkoviću je san da jednog dana zaigra u nekoj od top pet kontinentalnih liga. Jednu ipak ceni i voli više od ostalih.
“Kada bih mogao da biram inostranu ligu i klub posle Zvezde
onda bih obe ruke digao za šampionat Engleske i Čelsi. Mrzim kada se
dosađujem na utakmici, a u Premijer ligi nema odmora za golmane. Sve
pršti od dobrog fudbala. Ne bih baš mogao sebe da nazovem velikim
navijačem Abramovičevog kluba, ali sviđa mi ono što Plavci rade. Iz
sezone u sezonu”.
-------------------------------------------------------
Baš nikada te nije lopta povukla napred, među veziste ili napadače? Njima se greške brže praštaju i zaboravljaju.
“Pa da moram da trčim? Ne, hvala. Bolje da padam nego da
šprintam gore-dole, a-ha-ha! Kažem vam, ja sam golman u duši. Nikada
nisam poželeo da odem s moje gol-crte. Kao što nikada nisam bio linijaš.
Često istrčavam, „glumim“ beka, pokrećem akcije po zemlji, uvek se
trudeći da prvo odbranim ono što moram, pa tek onda pohvatam lopte koje
svi vide u mreži. Šta imam od parada ako uprskam u školskim
situacijama?!

Retki su golmani izvođači penala, a ti često uskačeš i u tu ulogu. Zar ti nije to previše odgovornosti?
“Volim da šutiram i umem to da radim. Često u pauzama na
treninzima vežbam izvođenje penala. U Omladinskoj ligi Srbije dva puta
mi se to isplatilo, jedan gol sam dao kolegi iz Teleoptika, a drugi
momku iz niškog Radničkog. Hteo sam da šutiram četvrti jedanaesterac i
protiv Portugalaca u polufinalu Evropskog prvenstva, ali Gaćinović se
pre javio, Mitrović takođe, a pošto nas je Aca onako šmekerski odveo u
finale, nisam stigao da pokažem i tu moju golmansku stranu”.
Specijalista si za branjenje penala. Šta je sve potrebno da bi se „pročitao“ šut sa 11 metara?
“Obožavam penale! Na kraju regularnih 90 minuta polufinala u
Litvaniji rekao sam momcima da izdrže još produžetke, a da onda stvar
prepuste meni. Ne zato što sam hteo svu slavu za sebe, nego zbog dobre
statistike. Od sedam udaraca sa bele tačke u našoj Omladinskoj ligi
odbranio sam pet. Između ostalih Partizanu, Zvezdi i Vojvodini. Imam dar
da osetim gde će me „gađati“ igrač i držim se pravila da nikada ne
menjam stranu. Uvek se bacim tamo gde prvo pomislim da će lopta
završiti. Do sada sam često bio u pravu čitajući njihove poglede,
držanje i gestikulaciju. „Loži“ me ta igra nerava i intuicije”.
Veliki klub i Beograd „progutali“ su mnoge tvoje vršnjake, pa i starije
momke. Kako misliš da odoliš čarima prestoničke zabave i prebrodiš
prelaz iz male u veću sredinu?
“Nisam došao u Zvezdu da bih ludovao po beogradskim splavovima i
jurio devojke. Hoću da napravim nešto veliko u fudbalu i životu, a za
to mora da se bude maksimalno posvećen sportu. Jagodina je daleko manje
mesto, ali da sam hteo mogao sam i tamo da krenem stranputicom. Volim i
ja da izađem s drugarima, ali sve u svoje vreme i sve sa merom. Bog ne
daje često priliku kakvu sam ja dobio, ne bih oprostio sebi kada bih je
prokockao”.
Teško, međutim, da ćeš u skorije vreme među stative, pored iskusnog starosedeoca
Bajkovića. Zar ti nije bilo bolje da ostaneš u Jagodini gde si počeo sezonu kao starter?
“Svi bismo mi voleli da smo prvi izbor trenera. Bez obzira na
to od kada smo u klubu i koliko nam je godina. Svestan sam da u Zvezdi
ne mogu da računam na status koji sam imao u Jagodini, ali ko zna zašto
je to dobro. Ne zna se šta nosi dan, a šta noć. Spreman sam da već
sutra, na delu, pokažem zašto sam doveden, ali i strpljiv da sačekam
mojih „pet minuta“. Verujem da ću dobiti šansu u drugom delu sezone, što
ne znači da neću i pre toga debitovati. Dobro je što trener Stojanović
ima mogućnost izbora. Poštujem znanje i godine mojih kolega”.

Selektor A selekcije
Siniša Mihajlović
toliko ceni tvoj talenat da te je pozvao u društvo Orlova još pre
uspeha sa Orlićima. Kada, ipak, misliš da je realno da ozbiljno
konkurišeš za mesto u najjačem nacionalnom timu?
“Srbija ne oskudeva u dobrim golmanima. Ima ih nekoliko ispred
mene, a ja očekujem da im se pridružim za godinu do dve dana. Pod
uslovom da nastavim pravilno da se razvijam, izborim se za minutažu u
Zvezdi i dobro čuvam mrežu mlade reprezentacije. Neka sve ide svojim
tokom. I redom. Vreme radi za mene”.
Ima li Zvezda vremena da čeka titulu? Odužila se Partizanova dominacija.
“Nećemo još dugo gledati komšijama u leđa. Uveren sam da ćemo
se sledećeg maja mi radovati, a ja imati čime da se hvalim na maturskoj
proslavi. Pre toga valja dobiti duele s večitim rivalom, naravno. I
voditi računa protiv takozvanih malih ekipa. Titule se osvajaju i gube
na tim utakmicama”, tvrdi učenik četvrte godine srednje škole.